Prelazni rok do 18. septembra: šansa za korekciju ili sezona koja predugo ostaje „otvorena“?
Kada se 18. septembra zatvori letnji prelazni rok u Srbiji, neki klubovi će već biti duboko u novoj sezoni, dok će drugi iza sebe imati tek nekoliko prvenstvenih utakmica.
I upravo tu počinje zanimljiva dilema: da li je prelazni rok koji traje gotovo do druge polovine septembra predug – ili je za strukturu srpskog fudbala upravo takav rok potreban?
Fudbalski savez Srbije odredio je da letnji registracioni period 2026. traje od 2. jula do 18. septembra za igrače klubova svih stepena takmičenja. FSS pravilnik propisuje da prvi, letnji registracioni period ne može trajati duže od 12 nedelja, što znači da se Srbija i ove godine približila maksimalnom prostoru koji propisi omogućavaju. (fss.rs)
Međutim, isti datum zatvaranja nema isto značenje za svaki rang takmičenja.
Superliga Srbije počela je već 17. jula. Prva liga krenula je ubrzo potom, dok su srpske, zonske i veliki broj područnih i nižih liga počele tek 15, odnosno 22. avgusta.
To znači da superligaš tokom otvorenog prelaznog roka može da odigra ozbiljan broj prvenstvenih i evropskih utakmica, dok klub koji je sezonu počeo krajem avgusta ima svega nekoliko kola da vidi da li je tokom leta dobro procenio sopstveni tim.
Zato odgovor na pitanje „da li je rok do 18. septembra predug?“ ne može biti isti za Crvenu zvezdu ili Partizan i za klub iz Srpske, zonske ili područne lige.
Za trenera je dug rok i prednost i problem
Dugačak prelazni rok daje treneru nešto što tokom priprema nema – dokaz sa terena.
Jedno je misliti da je ekipa dovoljno brza, snažna ili kreativna kada igra prijateljske utakmice. Sasvim drugo je videti je u tri prvenstvena kola pod rezultatskim pritiskom.
Možda levi bek koji je tokom priprema izgledao dobro ne može da odgovori zahtevima lige. Možda ekipa nema zamenu za povređenog napadača. Možda novajlija koji je trebalo da bude nosilac igre nije ono što se očekivalo.
Produžen rok omogućava reakciju.
Ali postoji i druga strana.
Trener pripreme provede sa jednom grupom igrača, odredi hijerarhiju, bira kapitena, uigrava zadnju liniju i automatizme, a sezona počne dok još nedeljama postoji mogućnost da neko ode ili da stignu dva ili tri igrača koja menjaju odnose u timu.
Igrači to takođe osećaju.
Onaj koji zna da klub još traži fudbalera na njegovoj poziciji nije u istoj psihološkoj situaciji kao igrač koji zna da je kadar zatvoren.
Zato dug prelazni rok može da bude sigurnosna mreža za pametne klubove, ali i alibi za neorganizovane.
Isti prelazni rok, ali nisu svi igrači isti
Tu se priča dodatno komplikuje, jer FSS pravilnik jasno razlikuje amatere i profesionalce.
Profesionalni fudbaler je, pojednostavljeno, igrač koji sa klubom ima pisani ugovor i za igranje fudbala prima više od stvarnih troškova koje ima zbog bavljenja fudbalom. Svi ostali smatraju se amaterima. Domaći pravilnik dodatno propisuje da ugovore o profesionalnom igranju mogu zaključivati klubovi Superlige i Prve lige Srbije. (fss.rs)
Zato „prelazni rok“ u Superligi i nekoj međuopštinskoj ligi u praksi nije potpuno ista stvar.
Profesionalca vezuje ugovor. Njegov odlazak može podrazumevati obeštećenje, sporazumni raskid, istekao ugovor, ustupanje ili druge pravne odnose.
Kod amatera postoji veća pokretljivost.
Tako, na primer, FSS pravilnik predviđa da amater koji je u dosadašnjem klubu proveo najmanje 12 meseci, odnosno period između dva letnja ili dva zimska registraciona perioda, tokom registracionog perioda može pristupiti drugom klubu i bez ispisnice, uz propisanu proceduru. (fss.rs)
Još zanimljivije je pravilo za niže rangove.
Amateri klubova zonskog i nižeg stepena takmičenja, sa ispisnicom kluba, mogu biti registrovani čak i van registracionog perioda, ali pravo nastupa na zvaničnim utakmicama stiču tek dva meseca od verifikacije registracije. (fss.rs)
S druge strane, i kod profesionalaca postoji važan izuzetak: igrač kojem je ugovor istekao pre završetka registracionog perioda može, pod propisanim uslovima, da bude registrovan i nakon njegovog zatvaranja. To nije isto što i igrač koji je tokom otvorenog roka sporazumno raskinuo ugovor – pravilnik tu pravi jasnu razliku. (fss.rs)
Drugim rečima, 18. septembar jeste važan datum, ali nije neprobojni zid iza kojeg prestaje svako kretanje igrača.
A to je naročito važno kada se govori o nižim ligama.
Niži rangovi gledaju šta ostaje „odozgo“
To je možda i najspecifičniji deo srpskog fudbalskog tržišta.
Klub Srpske lige prati šta rade prvoligaši. Klub iz zonske lige prati Srpsku ligu. Područni ligaš čeka šta će ostati u zoni.
Jedan potez sa vrha može pokrenuti čitav lanac.
Superligaš dovede dva igrača i jedan postojeći postane višak. On ode u Prvu ligu. Tamo zbog njegovog dolaska neko gubi mesto i spušta se u Srpsku ligu. Trećeligaš tada oslobađa igrača koji završava u zoni ili područnoj ligi.
Zato klubovima iz nižih rangova odgovara da tržište ostane otvoreno nešto duže.
Najbolje prilike za njih često se pojave tek kada se završi selekcija iznad njih.
Ali tu postoji velika zamka.
Čekati tržište nije isto što i nemati plan.
U prethodnom tekstu o prelaznom roku upravo smo polazili od toga da ozbiljna selekcija ne počinje pitanjem „ko je slobodan?“, nego pitanjima „kako želimo da igramo?“ i „šta nam nedostaje?“. Klub koji tek na kraju leta shvati da nema levog beka, štopera i napadača ne vodi prelazni rok – on gasi požar.
Igrač iz višeg ranga nije automatski pojačanje.
Ako trener već ima tri centralna vezna, nema mnogo smisla dovesti četvrtog samo zato što je do juče igrao rang više. Ako ekipi treba brz štoper za visoku poslednju liniju, veliko ime koje više ne može da pokriva prostor neće rešiti problem.
Tržište treba da služi planu. Plan ne sme da se menja svaki put kada se na tržištu pojavi zanimljivo prezime.
Tim treba da bude gotovo završen pre prvog kola
Najbolji način da se koristi dug prelazni rok jeste paradoksalan:
ponašati se kao da će se zatvoriti mnogo ranije.
Do prvog prvenstvenog kola trebalo bi da bude rešena ogromna većina kadra.
Trener treba da prođe pripreme sa osnovnim golmanom, zadnjom linijom, kosturom veznog reda i većinom napadačkih rešenja. Poslednji deo prelaznog roka treba ostaviti za korekcije, povrede i izuzetne tržišne prilike.
Isto važi za budžet.
Klub koji početkom avgusta potroši sav novac namenjen igračkom kadru možda je završio kupovinu, ali je izgubio mogućnost da reaguje kada prvenstvo pokaže problem.
Zato je dobro već pre sezone imati A, B i C opciju za kritične pozicije, što je bilo jedno od osnovnih načela prethodne analize prelaznog roka.
Najbolja formula mogla bi da glasi:
skoro završen tim + nezavršena lista kandidata + sačuvan deo budžeta.
To je ogromna razlika u odnosu na klub koji 25. avgusta tek počinje da traži igrače.
Kada kasno pojačanje promeni sezonu
Dobar domaći primer jeste Partizan iz sezone 2016/17.
Uroš Đurđević stigao je tek 22. avgusta, kada je prvenstvo već bilo u toku, i zaigrao od sedmog kola. Do kraja sezone postigao je 24 prvenstvena gola, podelio prvo mesto na listi strelaca sa Leonardom, a Partizan je osvojio titulu. (partizanopedia.rs)
To je upravo ono zbog čega sportski sektor ne treba da zatvara oči kada počne prvenstvo.
Ponekad se pravi igrač jednostavno pojavi kasnije.
Još dramatičniji primer dolazi iz Engleske.
Arsenal je 2011. posle tri kola imao samo jedan bod, a onda na Old Trafordu izgubio od Mančester junajteda sa 8:2. Ostala su samo tri dana prelaznog roka. Arsene Wenger je tada doveo Mikela Artetu, Pera Mertesakera, Andrea Santosa i Josija Benajuna, uz Parka Ču-Jonga. (theguardian.com)
Arsenal nije postao šampion, ali je sezonu završio kao treći i izborio Ligu šampiona. Arteta je kasnije postao jedan od ključnih igrača tog tima. (premierleague.com)
Sličnu lekciju evropski fudbal je mnogo puta dobio na „deadline day“. Klubovi koji loše počnu sezonu mogu poslednje dane tržišta da iskoriste da isprave očigledan problem.
Ali jedna stvar mora da bude jasna:
korekcija nije isto što i rekonstrukcija.
Ako u poslednje dve nedelje prelaznog roka dovodite jednog štopera jer se pokazalo da vam nedostaje – reagovali ste.
Ako tada dovodite sedam igrača jer ste otkrili da vam pola ekipe nije dovoljno dobro – pripreme nisu dale odgovor koji su morale da daju.
Evropa potpuno menja računicu srpskih klubova
Za naše najveće klubove postoji još jedan faktor – evropske kvalifikacije.
One traju tokom gotovo čitavog leta i mogu potpuno promeniti finansijsku sliku kluba.
Ulazak u evropsku ligašku fazu znači dodatne utakmice, ozbiljne prihode, potrebu za širim kadrom i često mogućnost da se odbije ponuda za jednog od najboljih igrača.
Ispadanje može značiti upravo suprotno – višak igrača, manju potrebu za širokim kadrom i veću spremnost kluba da prihvati transfer.
Odličan primer bila je Crvena zvezda 2018. godine.
Transfer Nemanje Radonjića u Olimpik iz Marselja bio je dogovoren, ali je ostao u Beogradu da odigra plej-of Lige šampiona protiv Salcburga. Posle revanša 29. avgusta i istorijskog plasmana Zvezde u Ligu šampiona, već narednog dana završio je transfer u Marselj. (lequipe.fr)
To je racionalno upravljanje.
Klub unapred zna:
ako uđemo u Evropu – imamo jedan finansijski scenario;
ako ispadnemo – drugi;
ako stigne ponuda koju ne možemo da odbijemo – treći;
a za svaki odlazak već postoji plan zamene.
Problem nastaje kada uprava tek posle ispadanja iz Evrope počne da razmišlja šta će sa igračima.
Može li igrač tokom istog leta kroz nekoliko klubova?
Može, ali ni tu sloboda nije neograničena.
Prema pravilniku, igrač u isto vreme može biti registrovan samo za jedan klub. Tokom jedne sezone može biti registrovan za najviše tri kluba, ali na zvaničnim utakmicama, uz propisane izuzetke, može nastupati za najviše dva. (fss.rs)
A postoji i jedno malo poznato, ali veoma zanimljivo pravilo – transfer za premošćavanje, odnosno bridge transfer.
Zamisao je jednostavna.
Ako igrač ide:
Klub A → Klub B → Klub C
nije problem samo po sebi što se sve dogodilo brzo.
Problem nastaje ako je Klub B od početka služio samo kao usputna stanica kako bi se zaobišao propis, obaveza ili pravo nekog drugog kluba.
FSS pravilnik zato zabranjuje da klub ili igrač učestvuju u transferu za premošćavanje. Ako se dva uzastopna transfera istog igrača obave u roku od 16 nedelja, postoji pretpostavka da je reč o takvom poslu, osim ako učesnici dokažu suprotno. (fss.rs)
To ne znači da je svaki igrač koji u julu potpiše za jedan, a u avgustu ode u drugi klub učinio nešto nedozvoljeno.
Možda se nije izborio za mesto. Možda je promenjen trener. Možda je stigla bolja ponuda. Možda je klub dobio igrača kojeg nije očekivao.
Ali pravilo pokazuje jednu važnu stvar:
dugačak prelazni rok daje slobodu tržištu, ali ne znači tržište bez pravila.
Pa da li bi rok trebalo skratiti?
Za profesionalne klubove postoje jaki argumenti da bi ranije zatvaranje tržišta donelo veću stabilnost.
Trener bi ranije znao konačan kadar. Igrači bi znali svoj status. Klubovi bi manje menjali ekipe tokom već započetog takmičenja.
Ali postoji problem koji je svojevremeno osetila i Engleska.
Premijerligaši su odlučili da zatvore svoj rok pre početka prvenstva. Ideja je bila logična – počinje sezona, timovi su završeni.
Ubrzo su od toga odustali.
Zašto?
Zato što su tržišta drugih velikih evropskih liga ostala otvorena. Engleski klub više nije mogao da kupi zamenu, ali je klub iz druge zemlje i dalje mogao da kupi njegovog igrača.
To pokazuje zašto savez prilikom određivanja rokova ne može da gleda samo datum početka svog prvenstva.
Mora da vodi računa o FIFA pravilima, kalendaru evropskih takmičenja, rokovima drugih tržišta, početku različitih domaćih liga, statusu profesionalaca i amatera, interesima klubova različitih rangova i integritetu takmičenja.
A Srbija ima posebno veliki raspon.
Klub koji sredinom jula igra Superligu i evropske kvalifikacije živi u potpuno drugačijem fudbalskom svetu od kluba koji prvenstvo počinje krajem avgusta i čeka da vidi ko će ostati bez mesta dva ranga iznad.
Zato možda nije najveći problem to što rok traje do 18. septembra.
Mnogo je važnije šta klub radi sa vremenom koje mu je dato.
Savez određuje krajnji rok – ozbiljan klub svoj rok određuje sam
Prelazni rok ne bi trebalo da služi tome da klub dva meseca nakon početka sezone još uvek traži svoj identitet.
On treba da omogući da se ispravi greška koju pripreme nisu mogle da pokažu, zameni neočekivano povređeni igrač, reaguje na odlazak koji se nije mogao predvideti ili iskoristi tržišna prilika koja se pojavila tek kada su veći klubovi završili selekciju.
Zato je najbolji model veoma jednostavan.
Tim se gradi pre prvenstva.
Prva kola ga testiraju.
Poslednji deo prelaznog roka ga koriguje.
Klub koji je 18. septembra bolji zato što je precizno ispravio dve slabosti dobro je iskoristio dug prelazni rok.
Klub koji 18. septembra izgleda potpuno drugačije nego na početku priprema možda nije dobro iskoristio rok – možda je samo predugo odlagao odluke.
U prethodnoj analizi zaključak je bio da najbolji prelazni rok često izgleda dosadno: zadržan kostur ekipe, nekoliko ciljanih pojačanja, jasna hijerarhija i trener koji zna sa čim raspolaže.
Dugačak rok tu ništa ne menja.
On samo daje još vremena onome ko zna šta traži – i još više vremena da pogreši onome ko ne zna.
Savez određuje poslednji dan kada klub sme da registruje igrača. Ozbiljan klub sebi mora da odredi mnogo raniji dan do kojeg mora da ima tim.
Jer 18. septembar treba da bude poslednja prilika za korekciju, a ne krajnji rok da konačno shvatite kakvu ekipu želite.
Prelazni rok je rezervni padobran.
Ne bi smeo da bude plan leta.
