Najbolji igrač nije uvek najbolje pojačanje
U domaćem fudbalu procena transfera još se veoma često svodi na nekoliko lako vidljivih podataka: koliko je igrač postigao golova, koliko ima nastupa, u kom je klubu igrao i kakav je utisak ostavio u međusobnim duelima.
Ako napadač iza sebe ima 15 golova, lako će privući pažnju. Ako je štoper dominirao u duelima i vazduhu, brzo će biti označen kao „sigurno pojačanje“.
Ali ozbiljan skauting počinje upravo tamo gde se takva procena završava.
Ključno pitanje nije da li je neki igrač dobar. Pravo pitanje glasi: da li je taj igrač dobar za nas?
To je suštinska razlika između gledanja igrača i stvarnog skautinga.
Dobar skauting zato ne počinje spiskom dostupnih fudbalera, već definisanjem profila koji je klubu potreban. Ako se traži centralni napadač, nije dovoljno reći da je potrebna „devetka“. Da li ekipi treba napadač koji može da primi loptu leđima okrenut golu, igrač koji napada prostor iza poslednje linije, napadač sposoban da učestvuje u kombinaciji između linija ili fudbaler koji će najveću vrednost donositi u kaznenom prostoru i završnici?
Svi oni mogu formalno igrati istu poziciju, a predstavljati potpuno različite profile igrača. Zato prvi korak mora biti profil, a tek potom ime i prezime.
Jednako je važno razumeti da igrač nikada ne postoji izolovano od sistema u kojem igra. Zamislimo štopera koji je izuzetno pouzdan u ekipi koja se brani u niskom bloku. Snažan je u duelu, dobar u vazduhu, odlično čisti prostor ispred gola i retko pravi greške.
Takav igrač može izgledati kao idealno pojačanje. Ali šta ako njegov novi klub želi da igra sa poslednjom linijom na 40 ili 45 metara od svog gola?
Odjednom postaju presudni brzina na velikom prostoru, odbrana dubine, pozicioniranje prilikom visokog presinga, sposobnost igre jedan na jedan daleko od sopstvenog šesnaesterca i sigurnost sa loptom prilikom organizacije napada.
Igrač nije preko noći postao lošiji. Promenio se kontekst.
Zato klub najpre mora da zna kako želi da igra, a tek onda kakve fudbalere traži.
Savremeni fudbal dodatno je promenio i klasično razumevanje pozicija. Desni bek u jednoj ekipi tokom napada može postati praktično krilo. U drugoj ulazi u sredinu terena i postaje dodatni vezni igrač. U trećoj ostaje niže i sa štoperima formira trojku u početnoj fazi napada.
Zbog toga skaut više ne procenjuje samo može li neki fudbaler da igra desnog beka, već koje zadatke na toj poziciji može da obavlja. Isto važi za gotovo svako mesto u timu.
Sledeći nivo procene jesu fizičke karakteristike: brzina, eksplozivnost, snaga, izdržljivost, agilnost i sposobnost ponavljanja visokog intenziteta. Zatim dolazi tehnika — prvi dodir, dodavanje, vođenje lopte, centaršut, udarac i igra slabijom nogom.
Međutim, čak ni kombinacija odličnih fizičkih i tehničkih karakteristika nije dovoljna. Fudbal nije atletski test sa loptom.
Igrač tokom utakmice neprestano mora da čita prostor, protivnika, saigrače i razvoj situacije. Zato jedno od najvažnijih pitanja prilikom skautinga glasi: kako igrač donosi odluke?
Da li pre prijema lopte zna šta će sa njom? Da li prepoznaje trenutak kada treba ubrzati akciju, a kada je smiriti? Da li vidi slobodan prostor? Da li prepoznaje signal za presing? Kako reaguje kada prvo rešenje više nije dostupno?
Na višem nivou fudbala upravo donošenje odluka veoma često pravi razliku između prosečnog i kvalitetnog igrača.
Postoji, međutim, još jedan segment koji se teško nalazi u tabelama i video-klipovima — karakter.
Kako igrač trenira kada nije u startnih 11? Kako reaguje posle greške? Kako prihvata korekciju trenera? Kakav je prema saigračima? Kako reaguje kada ekipa izgubi tri utakmice? Kako se ponaša kada mu kasni plata, kada ga publika kritikuje ili kada mlad igrač počne da ugrožava njegovo mesto?
Profesionalna disciplina i odnos prema radu mogu odlučiti uspeh transfera jednako kao brzina, tehnika ili broj golova.
Posebno osetljivo pitanje predstavlja motivacija igrača koji se posle nekoliko finansijski dobrih ugovora u inostranstvu vraća u srpski fudbal. Njegov kvalitet možda uopšte nije sporan, ali klub mora da proceni koliko je taj fudbaler i dalje gladan takmičenja, dokazivanja i svakodnevnog rada. Ako je već finansijski obezbeđen, a novi dvogodišnji ugovor mu ne predstavlja ni veliki sportski izazov ni egzistencijalnu potrebu, postoji rizik da ga klub, umesto u sredinu koja će iz njega izvući maksimum, praktično uvede u zonu komfora. Takav igrač može imati znanje i iskustvo koje prevazilazi nivo takmičenja, ali pravo pitanje je da li još ima unutrašnju potrebu da trenira maksimalno, da „grize“ za mesto u timu i da isto radi u novembru na teškom gostovanju kao što bi radio u utakmici koja donosi veliki ugovor. Zato se kod ovakvih transfera ne procenjuje samo šta je igrač nekada bio i šta objektivno ume, već i koliko još želi da bude važan fudbaler.
Zbog toga ozbiljan skauting ne podrazumeva samo gledanje utakmica. Potrebno je razgovarati sa ljudima koji su sa fudbalerom svakodnevno radili.
Na kraju dolazi i finansijska vrednost. Najbolji dostupni igrač nije nužno i najbolji posao za klub. Transfer treba posmatrati kroz obeštećenje, platu, trajanje ugovora, godine igrača, mogućnost razvoja, potencijalnu buduću prodaju i trošak njegove zamene.
Igrač od 30 godina koji odmah donosi kvalitet može biti idealno rešenje za klub koji želi rezultat sada. Za klub čiji model počiva na razvoju i prodaji mladih igrača, isti transfer možda nema ekonomsku logiku.
Dobra odluka na fudbalskom tržištu zato mora istovremeno biti i sportska i poslovna odluka.
Gde je Srbija danas?
Slika, naravno, nije ista u svakom klubu. Postoje klubovi u Srbiji koji su poslednjih godina značajno unapredili skauting, koriste specijalizovane platforme, video-analizu, statističke podatke i ozbiljnije strukture sportskog sektora.
Ali što se spuštamo kroz sistem, proces često postaje mnogo manje strukturiran.
I dalje se mogu čuti rečenice poput „znam ga, dobar je igrač“, „gledao sam ga protiv nas“, „dao je 15 golova prošle godine“, „preporučio ga je čovek kome verujemo“ ili „slobodan je, možemo odmah da ga uzmemo“.
Nijedna od tih informacija sama po sebi nije bezvredna. Problem nastaje kada postane osnova kompletne odluke.
Posebno je opasna zamena redosleda. Umesto da klub prvo zaključi da mu je potreban određeni profil igrača, pa zatim traži fudbalera koji tom profilu odgovara, neretko se događa obrnuto: igrač je dostupan, pa se naknadno traži mesto na kojem bi mogao da bude upotrebljen.
Tada sportski sektor ne gradi ekipu. On skuplja igrače.
A to nije isto.
Jedna od osnovnih grešaka nastaje kada klub nema jasno definisan model igre. Ako ne znamo kako želimo da igramo, teško možemo znati kakav nam igrač treba.
Problem je i kada se fudbaler procenjuje bez konteksta njegove prethodne ekipe. Napadač možda jeste postigao 15 golova, ali je važno znati kako ih je postigao. Koliko iz penala? Koliko posle tranzicije? Koliko nakon centaršuteva? Da li je njegova ekipa igrala potpuno drugačiji fudbal od naše?
Česta greška je i preveliko oslanjanje na samo jedan izvor. Jedna preporuka, jedna utakmica ili jedan video nikada ne bi trebalo da budu dovoljni za ozbiljnu investiciju. Tu je i zanemarivanje karaktera, a možda i najskuplji problem predstavlja odsustvo dugoročne kadrovske strategije.
Jer ako svaki novi trener dovede pet svojih igrača, a sledeći trener želi pet drugih, klub svakom promenom stručnog štaba praktično počinje iz početka.
Kako bi trebalo da izgleda idealno?
Profesionalni proces trebalo bi da počne mnogo pre prelaznog roka.
Sportski direktor i stručni sektor najpre moraju da definišu model igre kluba. Iz tog modela proizilaze profili igrača za svaku poziciju, a za svaki profil određuju se ključni kriterijumi.
Ako, na primer, ekipa želi da igra sa visokim blokom, od štopera će tražiti brzinu na otvorenom prostoru, sposobnost odbrane dubine, igru jedan na jedan, kvalitet progresivnog dodavanja, sigurnost pod pritiskom, duel igru, komunikaciju i odgovarajući karakter.
Tek tada počinje potraga.
Prvi filter mogu predstavljati podaci, zatim video-analiza, potom gledanje igrača uživo. Nakon toga dolaze provera karaktera i profesionalne istorije, finansijska analiza i, na kraju, odluka.
Drugim rečima, ozbiljan proces trebalo bi da prati jasan put:
potreba → profil → baza kandidata → podaci → video → gledanje uživo → karakter → finansije → odluka.
Ništa manje važan korak dolazi posle transfera — evaluacija.
Zašto je neki transfer uspeo, a drugi nije? Da li je problem bio u proceni igrača, promeni trenera, pogrešno definisanoj ulozi, adaptaciji, povredi ili karakteru?
Klub koji ne analizira sopstvene pogrešne transfere osuđen je da ih ponavlja.
Kako stići do toga?
Ne mora svaki srpski klub da ima deset skauta i milionski softver. To je možda i najvažnija poruka.
Profesionalizacija skautinga ne počinje novcem. Počinje procesom.
I klub sa ograničenim budžetom može da napravi bazu od nekoliko stotina igrača, standardizovan obrazac procene, jasne profile za svaku poziciju i arhivu video-materijala. Može da propiše da nijedan igrač neće biti doveden na osnovu samo jedne preporuke, da odredi ko daje sportsko, ko finansijsko, a ko konačno mišljenje i da vodi istoriju svake odluke.
I najvažnije, može da odvoji klupsku strategiju od osobe koja se trenutno nalazi na klupi.
Trener mora imati veoma važnu ulogu u izboru igrača. Ali identitet kluba ne sme da se menja svaki put kada se promeni trener.
To je posao sportskog sektora.
Od dobrog igrača do pravog igrača
Sistem skautinga na kraju možemo svesti na jedan lanac:
profil → model igre → pozicija → fizičke karakteristike → tehničke karakteristike → donošenje odluka → karakter → finansijska vrednost.
A ispred njega treba dodati još jednu reč:
strategija.
Jer tek kada klub zna gde želi da bude za dve ili tri godine, može pravilno da proceni ko mu je danas potreban.
Zbog toga tržište igrača ne bi trebalo posmatrati kao pijacu na kojoj se traži „najbolje što trenutno ima“.
Skauting je proces pronalaženja odgovora na mnogo preciznije pitanje: koji igrač će u našem načinu igre, našem finansijskom okviru, našoj svlačionici i našoj razvojnoj strategiji imati najveću vrednost?
Tek tada prestajemo da tražimo poznato ime, najboljeg strelca ili najboljeg igrača protivničke ekipe.
Počinjemo da tražimo pravog igrača.
A u savremenom fudbalu upravo to pravi razliku između potrošenog novca i pametno izgrađenog tima.
