Govor mržnje u fudbalu i pritisak društvenih mreža
Fudbal je oduvek nosio emociju. Navijačku, igračku, trenersku, lokalnu, porodičnu. Zbog fudbala se radovalo, tugovalo, raspravljalo, slavilo i ljutilo. Ali postoji jedna velika razlika između nekadašnjeg i današnjeg pritiska: ono što se nekada završavalo poslednjim sudijskim zviždukom, danas se često tek tada nastavlja.
Igrači, treneri, sudije i klubovi više ne trpe pritisak samo na stadionu. On ih čeka i posle utakmice — u telefonu. U komentarima, privatnim porukama, objavama, grupama, storijima, kratkim video-snimcima i mimovima. Poraz više nije samo poraz, greška više nije samo greška, a promašena šansa više nije samo deo igre. U digitalnom prostoru sve može da postane povod za omalovažavanje, ismevanje, pretnje ili govor mržnje.
Zato je tema govora mržnje u fudbalu danas mnogo šira od klasične priče o uvredama sa tribina. Fudbal se preselio i na društvene mreže, a tamo ne postoji semafor koji se gasi, svlačionica u koju se ulazi, ni put kući koji donosi mir. Telefon je uvek tu. Obaveštenja stižu i posle ponoći. Komentari ostaju. Snimci se dele. Utisci se množe. A čovek koji je pre sat vremena bio na terenu, sada je sam sa ekranom i sa stotinama tuđih ocena o sebi.
Posebno je opasno što se u takvom prostoru često gubi osećaj mere. Kritika igre, taktike, rezultata ili sportske odluke jeste sastavni deo fudbala. Niko ne traži da se ukine mišljenje navijača, novinara ili javnosti. Ali postoji jasna granica između kritike i nasilja. Jedno je reći da je neko odigrao loše, da je trener pogrešio sa izmenama ili da je sudija imao slab dan. Sasvim drugo je vređati nečiju porodicu, pretiti, napadati ga po nacionalnoj, verskoj, rasnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, ismevati fizički izgled, zdravlje, godine, privatni život ili decu.
Ta granica se na društvenim mrežama sve češće prelazi.
FIFA je u junu 2026. godine poslala snažnu poruku da fudbal više ne može da posmatra digitalno nasilje kao sporednu pojavu. Njen servis za zaštitu na društvenim mrežama analizirao je više od 250 miliona objava i komentara, a više od 30 miliona označeno je kao štetno. To nisu male brojke i to nije problem „nekoliko loših komentara“. To je dokaz da se pored fudbala na terenu vodi još jedna borba — borba za dostojanstvo ljudi koji su deo igre.
U tome nisu ugroženi samo najpoznatiji. Naprotiv. Velike zvezde bar imaju klubove, menadžere, službe za komunikacije, pravnike, psihologe i sisteme zaštite. Mnogo je teže mladom igraču iz manjeg kluba, sudiji u nižem rangu, treneru amaterskog tima ili detetu koje je promašilo penal na turniru. Oni nemaju tim ljudi koji će ih zaštititi. Imaju svoj telefon, svoju porodicu, svog trenera i svoju svlačionicu. Zato je odgovornost lokalne fudbalske zajednice ogromna.
Digitalno nasilje posebno pogađa mlade sportiste. Dete koje pogreši na utakmici može već iste večeri da postane predmet podsmeha u Viber grupi, na Instagramu ili TikToku. Golman koji je primio gol, napadač koji je promašio šansu, devojčica koja je zaplakala posle poraza, dečak koji je fizički slabiji od vršnjaka — sve to može biti zloupotrebljeno. Neko napravi mim, neko podeli snimak, neko napiše da „nije za fudbal“, neko ga izbaci iz grupe ili ga danima provocira.
Odrasli to ponekad potcene rečenicom: „Ma pusti, to su deca.“ Ali za dete koje to trpi, to nije šala. To je poniženje koje nosi u školu, na trening, kući, u krevet pred spavanje. Digitalni prostor za mlade nije odvojen od stvarnog života. Ono što se desi u grupi ili komentaru može da boli isto kao uvreda izgovorena licem u lice, a ponekad i više, jer ostaje zapisano, vidljivo i deljivo.
Posledice mogu biti ozbiljne: gubitak samopouzdanja, strah od greške, pad koncentracije, izbegavanje treninga, povlačenje iz tima, pa čak i odustajanje od sporta. U fudbalu se često govori da igrač mora da bude mentalno jak. To je tačno. Ali mentalna snaga se ne gradi tako što se dete ili mlad sportista ostavi sam pred talasom uvreda. Ona se gradi u zdravom okruženju, uz jasna pravila, podršku i odgovornost.
Klubovi moraju da shvate da njihova uloga više nije samo da organizuju treninge, utakmice i opremu. Danas klub mora da vodi računa i o digitalnoj kulturi svojih članova. Kao što postoje pravila ponašanja na terenu, moraju postojati i pravila ponašanja u timskim grupama, komentarima i objavama. Nema vređanja saigrača. Nema ismevanja protivnika. Nema deljenja tuđih fotografija i snimaka bez dozvole. Nema pretnji sudijama. Nema govora mržnje.
Trener je u tom procesu ključna figura. Njegova reč ima težinu. Ako trener prećuti ismevanje u grupi, on nesvesno šalje poruku da je to dozvoljeno. Ako reaguje mirno, jasno i odmah, on pokazuje da je tim više od rezultata. Dobar trener ne uči decu samo kako da stanu u formaciju, već i kako da stanu iza saigrača kada pogreši.
Roditelji takođe moraju biti deo rešenja. Prvi korak nije zabrana telefona, već razgovor. Dete mora da zna da može da kaže šta mu se dešava, bez straha da će biti kažnjeno, ismejano ili okrivljeno. Važno je sačuvati dokaze, ne odgovarati uvredom na uvredu i uključiti odrasle osobe koje mogu da pomognu — roditelje, trenera, klub, školu, psihologa ili nadležne institucije kada je potrebno.
Isto važi i za seniorski fudbal. Sudija koji pogreši nije meta za pretnje. Trener koji izgubi nije neprijatelj. Igrač koji promaši nije „izdajnik“. Klub koji ispadne iz lige nije prostor za iživljavanje. Fudbalska kritika mora da postoji, ali ona mora da ostane u granicama ljudskosti.
Najveći problem društvenih mreža nije u tome što ljudi imaju mišljenje, već u tome što mnogi zaboravljaju da se sa druge strane ekrana nalazi čovek. Neko ko ima porodicu, strahove, loš dan, povredu, pritisak, nesigurnost, karijeru koja traje kratko i greške koje su sastavni deo igre.
Fudbal ne može i ne sme da postane prostor u kojem je sve dozvoljeno zato što je „to strast“. Strast nije opravdanje za mržnju. Navijanje nije opravdanje za pretnje. Razočaranje nije opravdanje za ponižavanje.
Ako sport ima vaspitnu ulogu, onda ona mora da važi i na internetu. Fer-plej ne prestaje kada se napusti teren. On se nastavlja u komentaru, poruci, objavi i načinu na koji govorimo o drugima.
Fudbal će uvek imati emociju. I treba da je ima. Ali između emocije i mržnje mora da postoji jasna linija. Ko tu liniju briše, ne brani svoj klub, svoj kraj ili svoj stav. On samo smanjuje prostor u kojem fudbal može da bude ono što bi trebalo da bude — igra, zajednica, škola karaktera i mesto na kojem ljudi postaju bolji, a ne suroviji.
